SadestStoryEverTold

Dragi moji,


Izvinite sto vam se nisam javljala. Izgubila sam pamcenje prije 3 sedmice nakon udarca i nisam se sjecala nicega, ali se postepeo pamcenje vraca. Zadnji put kad se sjecam da sam pisala sam bila ljuta na muza, ali nije me udarao. Probudila sam se u kosmaru gde me on vrijedja stalno, svakodnevno, gdje se uopste ne osjecam voljena i gdje me on udara sakom u glavu, suta me u ledja, vratima mi gnjeci prste, govori mi da sam krava, da me mrzi, jos milion stvari koje su previse bolne za napisati. Da li je ovako bilo prije mjesec, dva? Ja se sjecam samo do sredine januara, i jos pokoja slika koja se vrati. Koliko vidim izbrisala sam neke postove zbog nepijatnih komentara, sad bih voljela da nisam da vidim kad je ovo pocelo...Imam snimljeno par svadja jer sam ih ocigledno pocela snimati u neko vrijeme, i stvari koje mi govori su neoprostive i strasne.

Zdravlje? Prognoze su sve losije, svaki nalaz je sve vise porazavajuci. Shok- ali ljekari pogrijesili, nije hipoglikemija vec diabetes. Osim toga mi je od toksina otkazuje jetra, pa sada moram na dodatne preglede i za to. Bubrezi kriticni. Potres mozga nakon sto sam udarila glavom u pod i moguca trajna povreda mozga. Imunitet nesto bolji, kao i stitna. Anemija uzasna.

Idem kod psihologa jednom sedmicno. Ona mi kaze da brojim do deset i da sebi ponavljam kako je moj muz ustvari dobar i ne misli nista lose. To me kosta 40 KM. Pomaze li? Moja glava koju je juce drmnuo sakom ne misli tako. Kad kazem da mi se izvine, kaze izvini, ali nastavi braniti zasto.

Kaze da mu je pun klinac (ne koristi ovu rijec) mene i da me mrzi iz sveg srca. Udara me iz sve snage. Svaki dan mi govori da sam mu ja upropastila zivot. Unatoc ovom svemu, ja pokusavam da napravim pare, trazim poslove preko interneta, kopam, ali valja platiti kiriju, pa plin, pa rezije druge, pa kredit, pa hranu, ali opet ne valjam, pokusavam ostati jaka, ne predati se, boriti se, traziti spas, lijek, nesto. Mama mi je donijela neke stvari u kesi koja je smrdila na detrdzent toliko da sam pocela iskasljavati krv i ostala budna do 7 ujutro jer nisam mogla disati. Kad sam je pitala zasto mi je stavila u tu kesu kad zna da ne smijem blizzu mirisa:

" Kako mozes biti tako bezobrazna i bezobzirna, ja tebi donesem  a ti me napadnes, pa ne mogu ja misliti na sve, kako si takva?". Pa mama, ne mozes na sve, ali bar na to, jer imam takvu bolest, ako ne mislis , moze me stajati glave. Izvini, ali kad sam ja u pitanju, morat ces misliti.

" Ma ja, smao mi daj losu savjest, sto mi to govoris, kako mozes?". Izvini mama, samo sam htjela da ti kazem da drugi put mislis na to. Pa nisi namjerno. "Cuj namjerno, kako mozes biti takva, nemas nikakvog obzira" Nemoj se mama sikirai, dobro je sad, nisi ti kriva. "Pa sto mi onda nabijas savjest, kako mozes da mi to govoris.."

I tako se naposletku sve pretvori u pricu o njoj, kako sam ja bezobrazna i zavrsi tako sto je ja tjesim. Mene naravno i ne pita da li jos iskasljavam krv, kako mi je sad.

S muzem isto tako, samo sto se njemu vise ne izvinjavam kad je on kriv. ne mogu, ponos je preveli. Postovanje prema njemu nakon svega premalo. Iskasljavam neke crne, velike lopte. Boli me, sve vise. On me pogleda, i onda pocne da pjevusi. Povrijedi me to, kazem molim te ljubav, zar moras sad, pa ako ti nije stalo, bar sakrij to. NE DAS MI NI DA PJEVAM, STA JE TREBA DA UMREEEM, STA CU JA STO TI ISKASLJAVAS KRV I CRNO TO STALNO RADIS STA JA SAD TREBA DA SAMO SUTIM. Ne treba da sutis, ali ne moras poceti pjevati 5 sekundi poslije. DOSTA MI JE VISEEE STA JE TEBIII. na ovo i ja poludim jer mi je dosta da se ja njemu izvinjavam. Nikad me ne pita kako sam, kako podnsim sve lijekove, sve strahove, svu bol, sav teret zaradjivanja, sve uvrede, sve udarce, svo pljuvanje. Dosta mi je izvinjavanja. Doslo je vrijeme da kazem stop. Ovo je moj zivot. Ne radi se sve o vama. Uvijek se radilo o vama, to me i dovelo dovde. Sad sam ja dosla na red!

I tako ja to vicem, placem, ali dzaba sto ja to mislim, ja ovisim o njima. Za hranu, za zrak, za zivot. A njima sam teret, veliki teret, najveci teret na svijetu.

Vise ne mogu, planiram da ovo okoncam. Jos malo ce sve proci.

Najdrazi moji viritualni prijatelji!

Pojavila se odvratna osoba koja je ostavljala uzasne komentare kao Gost (kako hrabro...) o tome kako sam kukavica, kako samu sebe sazaljevam (?!) kako sam psihicki poremecena i slicno. Kako treba da sam zahvalna muzu sto je uz mene i da treba da trpim i poneki udarac.  Pocela sam sumnjati da je to neko ko je blizak nama, jer ne mogu da vjerujem da postoje tako bolesni umovi, pa sam izbrisala vecinu postova. Vi koji me citate vec znate o cemu se radi, pa necu da postoji ikakav trag. drskost i nerazumijevanje ljudi premasi cak i moja prilicno niska ocekivanja, fuj. Pored svega sto mi se desava moram i da citam ogavne komentare, i na privatnu poruku dobijam poruke kako sam zasluzila da umrem i slicno.

Posto imam post-traumaticni stres uz sve ovo, naravno nisam emotivno najstabilnija osoba. Ne mogu reci ni da sam nestabilna, jer sam stalno jako racionalna i sremna npr. traziti pomoc kad osjecam da je sve van moje kontrole. Kako god, stres negativno utice na moje srce i ubrzani puls i ne mislim zbog ljudskog skarta umrijeti. Ne zelim sekirancije, pa se nadam da ce moji viritualni prijatelji, ljudi koji su mi pruzili toliku podrsku ostati tu unatoc izbrisanim postovima.

Update- jaka hipoglikemija cini da sam toliko umorna da ne mogu ni da sjedim, vecinom lezim i spavam. Osjecam se kao najgora mama svijeta. Potrazila sam pomoc psihologa, rekla da ima vrijeme za 20 dana. Cekam, i nadam se da se necu do tad roknuti. Muz je uzasan, kritikuje bukvalno sve sto radim, zast lezis na toj strani, zasto nisi to zategnula, ne pij jogurt nece meni ostati, ne stavljaj noge tu, ne diraj to AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA


- Ljubavi jesi donio vodu?
- Jebem mu meter.. NISAM
- Sto to?
_ E u picku materinu, donesem ti hranu,tablete, sve, njemu donesem flasicu i sad sam govno sto nisam vodu donio MA MRS BA
- Sta je s tobom, nece me niko mrskati, sta je s tobom, to je obicno pitanje bilo, zasto se deres, traumiras djete..
- Eto ja traumiram djete, a ti me napadas, kako si nezahvalna govno jedno ljudsko,dabogda ti crkla, mrzim svoj zivot zbog tebe.

Sutim.

Znaci, mukla tisina, ja spavam jer me tablete smlate, kao i umor i bolest. Iskasljavam krv sve cesce, blizi se :-(  Ili mozda :-)

Hvala vam sto citate :-*

Laku noc...

A ti GOSTU, amebo i ostali mikroorganizmi sa koificientom inteligencije kao broj mojih cipela, nisam zlurada, ali dabogda jednog dana mogli da me shvatite i znate kako je biti u mojoj kozi. I ja se ne sazaljevam, znam da cu biti ok... Za razliku od vas , koji svoj jadni zivot i iskompleksiranost morate lijeciti na meni... Kakvi heroji...

While the devil is chasing my soul
I laugh
Trough the long, dark corridor
Just half
of me is scared, and half of me doesn´t care
couse he will get me anyway, anywhere.

And now he is there in his long white dress and all I feel is happiness
He looks at me and passes trough
I saw him
He had face of you

...jednu koja se smije i pravi se da nije nista,a jednu koja je predugo jaka i onda se slomi i pocne plakati. Cujem se s mamom preko skajpa. Smijemo se, igramo se zajedno. Mama kaze kako mi djelujete zdravi i veseli. Kazem jesmo. Zakasljem se i pljunem u maramicu. Kaze jesi dobro. Kazem jesam, jesam. Uvijek dvaput. Nikad ne pokazem sta sam iskasljala. Ne kazem da sam prethodnu noc plakala svom muzu na ramenu i tresla se od straha jer sam mislila da necu docekati jutro. Ne kazem da sedmicama ne izadjem iz kuce jer idioti loze sumporni ugalj, i da od sumpor dioksida padam u nesvjest, od dizelnh auta iskasljavam ceno, a od formal dehida krv. Ne kazem da me od omeksivaca boli glava i da ne mogu disati, pa sav ves perem bebi sapunom, a muz ga cijedi do iznemoglosti, iako smo tek kupili preskupu ves masinu. Nista ne kazem, samo se smijem i valjda me web cam uljepsa, pa ona kaze da izgledam zdrava i vesela. Ja joj stvorim tu sliku, i onda me odjednom pita cudne stvari npr. sto nisi kupila to, zasto nisi zavrsila to, kako ste mogli potrositi tolike pare, znas li ti da se blizi kraj mjeseca a ti blablabla.. i onda poludim.. I kazem -

da ne spavam
da me boli, stalno, stalno
da nekad nemam snage da ustanem do wc-a
da se tresem
da ne mogu vise
da me niko ne razumije
da ne smijem jesti 90% normalne hrane
da je organska hrana preskupa
da ja ne mogu birati koliko cu para potrositi na hranu, jer ili to ili cu gladovati
da je skupo zivjeti kad si bolestan
da lprirodni lijekovi nisu dzaba
da niko moju bolest ne smatra ozbiljnom unatoc smrtnim presudama

Vecina ovog je istina. Da ne mogu vise, hmm, pa i mogu, ponekad ne mogu, ali uvijek mogu jos malo, pa to ne mogu nestane. Da me niko ne razumije, pa mozda ne razumije potpuno, ali me shvata a i to je nesto. Ostalo je istina.Pogotovo ovo zadnje, ali to je moja i samo moja greska.. Ja ne zelim da me neko sazaljeva, pa stavim happy face stiker na facu i pravim se budala. Posto nikog ne mogu zavarati, ne druzim se vise s ljudima.

Mamu ne zelim da sikiram, pa se smjesam, sve dok ona ne pocne od mene ocekivati previse, a tada je okupam stvarnoscu i kazem gore navedeno. Onda me ne zove po 10 dana, jer sam je nasikirala a ona se ne smije sikirati jer to je doktor rekao. Pa doktor je to.Rekao je i meni, ali moja sikiracija nije toliko bitna, iako mi je zadnji put dijagnoza bila da cu otegnuti papke u roku od par dana ako se ne smirim, jer mi je krvna slika bila "losija od vecine 80-ogodisnjaka". Boze moj, mlada sam, ne izgledam toliko bolesna, sta meni moze biti.. I kad joj po 50 put ponovim sta mi je, onda je sikiram. I moj doktor (tj. svi doktori kod kojih sam bila) ne valjaju, trebam da trazim drugo misljenje. Trazila sam drugo trece cetvrto peto. Uvijek isto. Ne znaju. Napokon me diagnoziraju, a onda znaju jos manje. Ne znaju izgovoriti moju bolest, a kamoli sta vise. Kazem joj to. Onda kaze hajde molim te, ne budali, sta kukas, zamisli koliko ima ljudi koji su bolesniji od tebe. Zamisljam. Ne kontam. Ne znam nikog ko je primoran da bude kuci jer ga truje zrak grada u kojem zivi. Da spava na podu jer mu imuni sistem ne moze da podnese grinje i vlagu koje se stvore u madracu, jastuku, jorganu, kome je lose od svih prskanih namirnica (CITAJ: SVIH!), ko ne smije jesti nista, ko ima bebu o kojoj se ne moze brinuti, ko blabla da ne davim, ne, ne mogu da zamislim ko je to toliko bolesniji od mene. Ali to ne mora svako znati, pa sutim i smjeskam se. Samo dvoje ljudi osim mojih i muzevih roditelja znaju koliko sam lose. Sutim, smjeskam se i onda kad ljudi krenu od toga da sam ok, zaborave na moju bolest, onda mislm da nemaju obzira. A sama radim sve da bi mislili da sam zdrava..

I onda im priredim hladan tus stvarnosti kad se naljutim sto ne shvataju da nisam ona stara ja i da nemam snage za gluposti kao zasto nismo mislili na carinu kad smo narucili to i to i kako ne vodimo racuna. NECU DA VODIM RACUNA! Prekratak mi je zivot za vodjenje racuna!  I sve to istresem i onda sam zla i sebicna. Ne znam kako to da balansiram. Moja pluca se raspadaju, ali se to ne vidi jer stitnjaca cini da se debljam , ne mrsam iako nista ne jedem. Tako da svima izgledam kao deblja verzija anorekticne ja, sto znaci da sam zdrava, zar ne? Samo zato sto se bolest ne vidi, nije nimalo laksa, cak stavise teze, jer onda morate provesti sate i sate objasnjavajuci sta vam je u stvari i zasto ne smijete biti blizu otrovnih izduvnih gasova i otrova koji se prenose zrakom. Onda vam kazu: ma sta ce i biti.

Doktori opet samo govore kako se od ovoga vremenom umire i da se tu nista ne moze.  Jos sa losim imunitetom i stitnjacom, i losim srcem, ja sam otpisana.

Znaci ovi jedni me ubijaju u pojam i kazu da me nema, a ovi drugi moju bolest ne shvataju ozbiljno i nemaju nikakvog obzira, pa ocekuju da se ponasam kao "normalna osoba". Sta da radim? Da mozda izgledam polutuzna kad se vidim i cujem s ljudima, kako ne bi imali dojam da sam skroz dobro, pa poceli zanovjetati, ali ipak dovoljno veselo kako me ne bi zalili i tetosili?

Ne mogu ja tako. Ja kad sam vesela, vesela sam. Bolest ili ne, onda se borimi imam snage. I jaka sam. Onda kad sam predugo jaka se ponekad slomim i placem i vristim i mislim da je nefer sto ja moram imati sve ovo, i par neizlijecivih bolesti i aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa kakvo sranje zasto bas ja, ali onda ojacam i shvatim da da, mozda bas ja jer sam ja dovoljno jaka da od ovog nesto naucim. I onda opet budem vesela. Mozda jesam manodepresivna, malo hiper-vesela malo tuzna, ljuta i histericna, ali samo tako znam i mogu ovo sve podnijeti.


A muz..muz je divan. Ako ovo prezivim cu napraviti milion i dici mu spomenik, kupiti otok i dati mu ime mog muza- THE ROCK..

Iako ne zna da ovo pisem, iako nece ovo vidjeti, porucit cu mu onako telepaticno- volim te volim te volim te vise od svega ti najdivnije, najjace, najljepse, najbolje bice svijeta, ti sa najljepsom dusom, najvecim srcem, izvini sto ponekad nisam dobro, znam da ponekad bude tesko, ali hvala ti sto sve otreses kao kapljice kise sa kisobrana, okacis kisobran i nastavis dalje, sa pjesmom na usnama i osmjehom u ocima.. volim te zivote

Uh sto ga ja zadrobi.. Sta fali :-)